četvrtak, 17.12.2009.
Edna ne laže
Jesenski povjetarac poigravao se otpalim lišćem i nosio ga starom velškom ledinom. Sunce je, po tko zna koji put na ovome mjestu, nazirući se iza brda, najavilo još jedno naizgled sasvim obično jutro Cardigan baya.
Neumorni valovi, lomom o ponosne hridine i gdjekoja izgladnjela lokalna ptičurina kreštanjem, na svoj su pomalo uznemirujući način izrazili dobrodošlicu gostima na brežuljku.
Mark je iz prsluka sa stražnjeg sjedala unajmljenog forda izvukao maleni digitalni fotoaparat i odlučio zabilježiti taj trenutak. Zalupio je vratima auta i krenuo prema prijateljima na drugi kraj brdašca. Na trenutak je zastao, podigavši pogled prema dvije siluete u daljini.
Bili su to Andres i Darin, nervozno mašući rukama jedan prema drugome. Kao kakvi, u laži razotkriveni političari za govornicom parlamenta, nakon posve neugodnih optužbi oporbe.
Iza silueta uzdizalo se tek nemirno more, a još dalje obrisi tmurne Irske. Marku su tada nakratko misli odlutale na prošlu večer u pubu. To mu se nikako nije svidjelo pa je odlučio krenuti dalje prema kraju krutog travnatog platoa.
'Može fotka!?', upitao ih je mašući novom leicom, ne tražeći ikakav odgovor.
Dvojica prijatelja okrenula su se prema njemu i namjestila osmjehe, podignuvši u razinu ramena ispružene palčeve kao potvrdu da je sve 'ok'. Provjerivši postavke za svaki slučaj, usmjerio je digitalac prema prijateljima tražeći savršeni kadar.
'Malo desno još se pomaknite. Dobro, dobro...stani! Super, može još malo više zubiju! Ne fotkam valjda za crnu kroniku!, doviknuo im je, udaljen svega dvadesetak metara od njih.
'Još samo jednu i to je to!', njegova leica zapisala je i drugu fotografiju, prije nego će obojica nestati naočigled Marka.
Andres i Darin stajali su na rubu ponora, promatrajući jedan drugoga uplašenim, ali ipak odlučnim pogledom. Svako malo oči su im se znatiželjno spuštale prema dolje, ali bi ih zamamni poziv dubine svaki put trgnuo i razbudio. Strah se uvukao u njihova mlada tijela. I milijun pitanja, što ako ne uspije? Što ako nas ovaj put napusti sreća? Je li sreća uistinu ono što sada očekujemo i čemu se nadamo?
'Nismo se trebali tol'ko naroljat sinoć. Čovječe, tako mi je zlo da ću povratit', obratio se Darin Andresu glasom, koji nije upućivao na šalu.
'Okej, onda ti ideš prije mene, za svaki slučaj! Da ne doleti kakav zmaj odozgo', odgovorio mu je držeći se za trbuh i pokretima ustiju imitirajući povraćanje.
Sada im je bilo potpuno jasno zašto ptice nikada ne piju alkohol. A, pogotovo zašto prije leta ne miješaju tamno pivo i viski. Mada, kako se jučerašnji dan krenuo odvijati, njegov epilog nije bio nimalo iznenađujući niti nepredvidiv. Jer, kada je s prastare radio budilice u petak ujutro, koju minutu poslije 8.00 sati, Jagger zaurlao I can't get no, satisfaction... činilo im se kao savršen početak još jednog dana u tuđini.
U skromnom obiteljskom hostelu u Fishguardu društvo je odsjelo u četvrtak navečer. Nakon neizvjesne višesatne vožnje velškim kaldrmama (tri puta su se izgubili na putu iz Cardiffa) nije im bilo do razgledavanja pitoresknog ribarskog gradića na zapadu britanskog otoka. A kamoli do posjete pubu, koji im je zapeo za oko dvije ulice prije njihovog hostela simboličnog naziva Welcome. Uglavnom su šutjeli.
Na recepciji hostela, dočekala ih je ostarija žena s gotovo popušenom cigaretom među prstima. Jedino što je bilo zanimljivo i vrijedno spomena na njoj bio je veliki ožiljak u obliku apeninskog poluotoka, smješten na desnom obrazu. To i činjenica da je nosila izbljedjelu zelenu ribarsku šiltericu, koja bi, da može pričati, bez sumnje ispričala hollywoodske zgode s pučine.
Rekla je da je vlasnica hostela i da se zove Edna, da su im sobe uređene kako i doliči ugledu kuće te da što god zažele zatraže upravo na recepciji. Telefoni u sobama, naime ne rade, još od posljednjeg nevremena, objasnila im je. Potom im je uručila ključ sobe, uz prigodni pozdrav 'Welcome to welcome!'.
Hodajući stubama do prvog kata nije im bilo do razgovora, čak se nisu trudili ni spomenuti onog čudnog seljaka s guskama, a kojeg su tko zna zašto odlučili povesti negdje na pola puta do Fishguarda. Mrtvi umorni, promrzli zbog pokvarenog grijanja u unajmljenom autu, samo su se bacili na čiste i mirisne krevete, pod debele čipkaste poplune.
'Ta Edna je govorila istinu', pomislili su svi redom kada su uronili glave u mekane jastuke punjene pravim perjem. Bilo je negdje oko 21.15 kada su još jedan uzbudljivi dan daleko od kuće priveli kraju. Bili su preumorni i sanjati.
Petak ujutro u Fishguardu (Wales) nije ni po čemu sličan petku ujutro u njihovom rodnom Munchenu. Zapravo, baš ništa ne povezuje ta dva mjesta. Osim činjenice da su se eto baš tamo zatekli Andres, Darin i Mark.
17.12.2009. u 22:32 •
2 Komentara •
Print •
#
